Birajte medij: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12




DNEVNIK DRUGE TRUDNOĆE

05.03.2006

Bila sam na novom pregledu, tri tjedna nakon što je utvrđeno da serklaža neće biti potrebna. Stanje je ostalo nepromijenjeno, što nije idealno, ali je dobro. To znači da ne moram u bolnicu na strogo mirovanje, nego samo moram i dalje nastaviti ovako. Razmišljajući o tom mirovanju, o tome koliko me ljudi pitalo što to znači i kako sam ja svaki put pokušala dati neko kao stručno objašnjenje (to nije strogo mirovanje, nego mirovanje; moram mirovati ali ne 24 sata), shvatila sam da zapravo ne postoji definicija. Neće vam doktor reći: morate ležati 15 sati, lagano se kretati 2 ali ne u komadu ili štogod sličnoga. Reći će vam da mirujete, a na vama je da procijenite koliko.
I to je mala trauma, jer ako ste trudnica znate da se trenuci velike sreće znaju ponekad pomutiti sumnjama. Nema te trudnice koja se zbog nečega nije prepala, kojoj u nekom trenutku nije pao neki crniji scenarij na pamet Jednostavno, tome se uz crne kronike, priče s ulice i, zapravo, sve ono što nas okružuje ne možete oduprijeti. Tako su i meni ovi dani, koliko god se osjećam uglavnom dobro i mirujem po nekom svom kodeksu mirovanja (snimam Supertrudnicu i dalje jer su rekli da mogu, ali pazim da to ne traje sati u komadu, i da nisu snimanja dan za danom; kuham ali ne neke dugopripremačke ručkove; odem i na kavu do Samobora s mužem; a trudim se ipak tijekom dana najveći dio vremena ležati), ipak naporni. Jer kad god osjetim neku napetost ili pritisak u trbuhu, ne mogu se ne zabrinuti i odmah propitivati svoje kretanje i sumnjati u taj svoj kodeks mirovanja. Radim li sve dobro?
Onda mi se ovih dana čini da se i Ewa manje miče. Duboko u sebi znam da je to normalno, pa zovem sestru koja mi isto kaže da joj se činilo pred kraj trudnoće da je manje pokreta, da je znala nakon šetnji gradom trčati doma i lijegati na kauč iščekujući bebin pokret za koji bi joj se učinilo da ga predugo nije osjetila I da bi, naravno, sve bilo u redu.
Pa, se smirim. Iako doista vjerujem u to kako majka osjeća najbolje svoje dijete i kako bih ja prva znala i osjetila da nešto nije u redu čim mi se dogodilo to da sam se otvorila prerano, nekako je ta činjenica poremetila tu moju sigurnost. Odnosno sad sumnjam i u svoje osjećaje. Ponekad.
Ta kontrola nakon tri tjedna bila je 17. veljače. Sljedeća je ponovno tri tjedna otada, dakle 10. ožujka. Šest dana nakon toga imat ću 33 godine. Čovječe! Trideset i tri!
A 10. ožujka emitira se i već šesta Supertrudnica. Bit će i zabavna i poučna i bez liječnika! Prva tema je odjeća u trudnoći. Htjela sam dobiti informacije o tome kakva je ponuda trudničke garderobe u Zagrebu, mogu li se dobre stvari kupiti i u netrudničkim trgovinama, moramo li za to potrošiti puno novaca, isplati li se uopće takva kupnja I mogu li trudnice izgledati lijepo, moderno, ženstveno u toj odjeći. Da bih dobila odgovore na sva ta pitanja, te da bi to i vizualno dobro izgledalo, osmislih dogovor s tjednikom Elite. U njihov fotografski studio dovela sam kolegicu trudnicu (profesoricu i književnicu) Kristinu Despot koja mi je pričala o svojim iskustvima. Mene i nju u ono što je našla u zagrebačkim prodavaonicama odijevala je stilistica Ines Coronelli, a svoj je obol cijeloj priči dala i Eliteova modna urednica Ivana Pandža koja je govorila o slavnim inozemnim trudnicama i njihovom stilu.
Mala Ines je napravila jako dobar posao i našla je garderobu s kojom smo Kristina i ja bile zadovoljne i u kojoj smo se osjećale dobro i lijepo. Znači, može se naći i u Zagrebu (nadam se da to znači u ostatku Hrvatske) moderna odjeća za trudnice, ali, kaže Ines da bi stil svake trudnice ostao nepromijenjen nije dovoljno kupovati u specijalnim dućanima nego se svakako mora svratiti i u normalne, te kombinirati. O cijenama nismo previše, jer je relativno što je za nekoga skupo ili jeftino, ali smo Kristina i ja zaključile da je potrebno kupiti nekoliko komada robe da bismo ipak bile lijepe i moderne, ali ne previše jer nam ta proširena varijanta vlastitoga stila ne treba svih devet mjeseci, nego samo posljednja tri ili četiri.
Razgovarala sam za ovu Supertrudnicu i s Anom Duff iz Rode o sigurnosti putnika u automobilu. Prije svega, trudnica i djece. Trudnice se moraju vezati i to pravilno što znači da donji dio pojasa mora prelaziti preko zdjelice, dakle ispod trbuha, a gornji preko ključne kosti i prsnoga koša. Problematika auto sjedalica je velika. Osobno, jako sam razočarana onim što svakodnevno vidim i na zagrebačkim i na riječkim ulicama (dva grada u kojima boravim) a to je da su djeca u automobilima nevezana. I to ne kažem, uglavnom nevezana, jer se doista ne sjećam kad sam vidjela vezano dijete u automobilu do mene na semaforu
Nije mi jasno odakle takva nemarnost. Je li stvar u lijenosti ili neznanju? Ona/on se ne želi vezati i plače - objašnjenje ne prihvaćam. Kao majka znam da se dijete na sve može naučiti, i to dosljednošću. Otkad sam rodila P.K.-a vežem i sebe i njega i objašnjavam mu stalno zašto je to tako. Nikada mu nije palo na pamet pitati da se vozi odvezan. A znam dobro, da sam mu jednom popustila što bi bilo Uglavnom, evo činjenica koje nitko ne može pobiti (citat iz Rodine knjižice Autosjedalica uvijek i bez iznimke): Na sve objekte u vozilu prilikom sudara pri brzini od svega 25 km/h djeluje sila oko 20 puta jača od težine objekta. To znači da dijete od svega 5 kg u naručju postaje teško oko 100 kg i nemoguće ga je zadržati u rukama. Ono tom istom silom udara o unutrašnjost vozila ili leti izvan vozila, dok mu struktura i jačina tijela ostaju jednake kao kod djeteta od 5 kg. Nevezano dijete u sudaru pri brzini od 60 km/h udara o objekt unutar ili izvan vozila istom jačinom kao što bi udarilo o tlo da je palo s petoga kata.
Eto kojem riziku svoje dijete u vozilu prepuštaju oni roditelji koji ga ne vežu. Da ne spominjem kako, napokon (od 2004.), time i u Hrvatskoj krše zakon. No, nije važno samo dijete staviti i vezati u autosjedalici; najvažnije je tu sjedalicu dobro pričvrstiti. To ćete postići tako da dobro slijediti upute ali i time što ćete kupiti sjedalicu koja zadovoljava potrebne standarde.
Za Supertrudnicu sam još razgovarala i s urednicom časopisa Bebe, Jasnom Nickl, koji se već 12 godina čvrsto drži na tiskovnom tržištu. Mnogi su časopisi namijenjeni roditeljima nastajali i nestajali, ali ovaj je opstao. Sama sam u knjizi Prvi put mama predložila specijalna izdanja Beba kao odličnu kupnju jer je riječ o časopisu koji mora biti aktualan i pratiti trendove (za razliku od knjige koju nam netko posudi a objavljena je primjerice 1984. godine), za koji pišu stručnjaci (što nije uvijek slučaj s internetskim stranicama) a koji je (opet za razliku od knjiga) vrlo povoljne cijene. Upravo stručnjaci koji pišu za Bebe, kaže gospođa Nickl, osiguravaju tako dug opstanak Beba na tržištu.
Zanimljivo je i to da je Jasna pokrenula svoj časopis u bolnici, jer je svih devet mjeseci svoje trudnoće morala ležati, razočarana ponudom literature za trudnice i roditelje. I sličnih je ponuda Arijana pokrenula mameibebe.net, a ja napisala Prvi put mamu.