Birajte medij: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12




DNEVNIK DRUGE TRUDNOĆE

10.05.2006

EWA

Našla sam mame za posljednju Supertrudnicu. Svaka je priča različita, a opet jako slična: niti jedna se nije bojala samoga poroda koliko je svaka bila nesigurna u to hoće li znati prepoznati simptome zbog kojih mora u bolnicu. A tri su simptoma: trudovi ili kontrakcije (jedna od mojih sugovornica mislila je u početku trudova da je pokvarila želudac jer je i njezinom mužu u isto doba bilo loše), puknuće vodenjaka (evo, ja sam dokaz da čak niti to nije uvijek jasno) i pojava sukrvice (a sukrvica se može pojaviti i nakon vaginalnog pregleda u posljednjim tjednima i ne mora značiti da je porod počeo). Kada se trudnica pojavi u bolnici zbog jednog ili više razloga, prima se u prijamnu ambulantu, daje anamnezu (osobnu, obiteljsku i reprodukcijsku), te se tek tada, na više načina, utvrđuje je li porod doista počeo (mjeri se tlak, snima se CTG-zapis, mjere se vanjske mjere zdjelice, trudnica se vaginalno pregledava).
Ja sam došla 26. travnja na redoviti pregled u Petrovu. CTG-zapis je bio uredan; otkucaji čedinjeg srca pravilni (broj otkucaja 120-140 u minuti s tim da vršci na zapisu pokazuju da se broj otkucaja svako malo povećava to se događa kada se beba miče tek takav nalaz pokazuje da je sve u redu: beba je zdrava, protok krvi u posteljici uredan kao i dotok kisika). No, kada me doktorica vaginalno pregledala utvrdila je da sam već 2 centimetra otvorena. Zbog toga me naručila na sljedeći pregled za dva a ne za tjedan dana.
U četvrtak sam zato još jednom posjetila Jeannette Gjurić, akupunkturisticu, koja mi je ovaj put motivirala točke za otvaranje, za brze trudove i manje bolan porod. Poslije sam spremila sam sve što mi treba, pripremila P.K.-a na to da idem roditi, i navila budilicu za petak u 6.50.
Ujutro sam se otuširala, depilirala međunožje (bolja varijanta nego da vas u bolnici briju), spremila posljednje stvari u koferčić i probudila dečke. I doručkovala sam jer sam znala da, ako budem rađala, neću ništa jesti cijeli dan.
I sve je išlo kako treba. Kad sam došla bila sam 4 cm otvorena, a polako su počeli i prvi trudovi. Dobila sam klizmu (iako neke žene vjeruju u tzv. prirodan porod, ja sam ovdje uz domaću struku i draže mi je otrpjeti minutu nelagode i isprazniti crijeva nego riskirati da se to dogodi za vrijeme poroda; a kako imam prilično redovitu stolicu, dogodilo bi se), provela desetak (možda i više) minuta u WC-u (ponijela sa sobom, srećom, paketić vlažnih mekanih maramica), dala anamnezu (joooj, koliko pitanja: sve od početka trudnoće, od datuma zadnje menstruacije do datuma zadnjeg ultrazvučnog pregleda, o bolestima u obitelji, o prvom porodu), i napokon otpremljena u rađaonicu.
Svebor je bio sa mnom od početka iako je htio otići pa se vratiti kad akcija počne. Rekla sam mu da ne dolazi u obzir. Sad mi je najpotrebniji, dok su trudovi slabi i ništa se ne događa; treba me, naime zabavljati. Dobila sam infuziju, a zatim je došla i anesteziologinja. Dogovorila sam se, naravno, za epiduralnu analgeziju. Kako sam P.K.-a rodila bez bolova, odlučila sam da tako bude i s Ewom. U bolnici na Svetom Duhu sjedila sam dok su mi umetali kateter u kičmu, ovdje to rade ležeći. Moj je dojam da je takav način puno nepraktičniji jer me asistent doktorice stalno namještao (morala sam leći na bok i ispupčiti kralježnicu a to se može samo tako da skupite koljena i gotovo zauzmete položaj fetusa što s trbuhom i nije jednostavno) Uglavnom, potrajalo je dok nije našla pravo mjesto. Kroz iglu i kateter tada je propustila samo malo tekućine zato što jako trudovi još nisu započeli. Rekla je da zovem kada počnu. Kako bi ih ubrzali, dali su mi u tom trenutku i drip. Tada je Svebor otišao je kupiti novine. Kad se vratio, trudovi su postajali sve jači. Tražila sam da zovu doktoricu Disala sam na ove prve laganije trudove prilično sabrano i pravilno. Prije dolaska anesteziologinje shvatila sam da su ovo već oni jači, da ih potpuno osjećam i da trebam prijeći na drugu tehniku. Na one pseće brze udisaje i izdisaje. Napokon je doktorica došla i protisnula kroz iglu svu preostalu tekućinu. Rekla je da bih sada trebala biti mirna sljedeća dva sata.
Ali, jao! Možda sam sljedeća dva-tri truda malo manje osjetila, no svaki je bolio sve jače i jače. Svebor je čitao Jutarnji, ja TV-prilog, no nisam mogla dugo. Ljudi, to boooliiiiii!!!! Jaooooo!!!
I ludjela sam! Očekivala sam bezbolni porod, a sve me boljelo! Kakva je ovo fakin' epiduralna!? Onda sam još i saznala da u Petrovoj imaju sustav po kojem daju analgeziju tako da djeluje samo za vrijeme trudova a za vrijeme poroda više ne. Navodno su imali problema s time da žene nisu osjećale kad treba tiskati i porod ne bi tekao glatko. Na Svetom Duhu ja doista nisam osjećala kad treba tiskati, ali su sestre i doktor to znali upravo prema CTG-zapisu i govorili mi kada tiskati.
Uglavnom, ništa od bezbolnog poroda. Svebor jadan nije znao što bi radio, a meni je bilo još teže gledati njegovo suosjećajno lice. Srećom, to što sam disala nekako bi me izvuklo kroz trud, iako sam pomalo gubila koncentraciju. Stalno sam se vrtjela, pokušavala leći na bok, pa se vraćala nadajući se da će mi drukčiji položaj oslabjeti udar. Zapravo je najbolje kod trudova to što znaš da će proći, to što bol nije trajna, nego traje neko vrijeme i onda prestane. Da nije tako ne znam kako bismo rađale.
Srećom, sve što slijedi brzo se odigralo. Uskoro je došla dr. Ivanišević i rekla mi da pokušam tiskati. Kako je Ewa još bila visoko, naređeno mi je da prodišem još pet trudova. Uspjela sam prodisati tri i onda rekla da ne mogu više da moram tiskati. I dr. rekla: Ajde, onda. I krenulo je.
Tiskati morate tako da uzmete zrak, zadržite ga i tiskate. Da, baš kao da kakate. I tiskala sam, tiskala i tiskala. I kad ne možete više, svi viču: Super ti ide, još samo malo, još samo malo. A ja sa zadnjim atomima snage tiskam još samo malo jer svi to očekuju od tebe. A tvoja beba najviše. Iz trećeg tiskanja Ewa je ugledala svijet. U 13.28 sati, 28. travnja 2006. godine.
Vrlo brzo, još onakvu zmazanu dobila sam je na prsa. Jadnica, bila je sva plava i u šoku. Naravno. Čak sam joj i bradavicu pokušala dati, samo da je omiriše Sreća moja. Onda su je, naravno odnijeli, Svebor je isto otišao, ja sam stigla poslati desetke sms-poruka, a onda su mi rekli da ugasim mobitel, dali mi kroz infuziju nešto da me grogira i počeli me šivati. Jer, rezali su me; nije ipak prošlo bez toga. Nakon toga, sva omamljena, odspava sam dva sata i jedva dočekala 18 sati, u sobi s još pet drugih rodilja, da je ponovno vidim, da je stavim na prsa, da uživam u njoj.
Davno sam odlučila da ću uzeti i platiti apartman, jer zasebna kupaonica i to da je beba s tobom gotovo cijeli dan - nemaju cijene. No, bili su zauzeti i morala sam čekati do sutra. Nema problema. Rodilje u sobi su bile simpatične, i dosta smo se napričale, ali to da su morale u 6 ujutro odlaziti na tuširanje da bi izbjegle gužvu i da kad uđu unutra nemaju gdje ostaviti spavaćicu i ručnik To doista nije primjereno. Većina bolnica danas u Zagrebu ipak ima sobe za po tri-četiri rodilje s posebnom kupaonicom. Ja sam odlučila ne odlaziti na tuširanje dok ne uđem u svoju sobu (a nisam ni mogla, jer sam kao iskusna drugorotkinja zaboravila ponijeti ručnik!), tim prije što se prvi dan još nisam ni smjela ustajati iz kreveta. Dok na Sv. Duhu to nisam smjela 24 sata zbog epiduralne, ovdje je zabrana trajala tek desetak sati.
Apartman je savršen! I toplo ga preporučam, jer mislim da 600 kuna po danu nije tako puno za ono što dobiješ: bogatije obroke (doduše, ne puno kvalitetnije, no to je najmanja stavka), televizor, kupaonicu (moja WC-školjka i moja tuš-kada) i beba. Cijeli dan sa mnom! Osim po noći, od 22, 23 do 6 sati ipak sam se htjela malo i naspavati, i ujutro za vrijeme vizite, kada bebe pregledava pedijatar, od 8 do 10, otprilike.
Ewa i ja ostale smo jedan dan više u bolnici jer joj se povećao bilirubin, dobila je žuticu, ali ne toliku da bi je stavili na sunčanje. U utorak se razina smanjila i mogle smo doma. I onaj pupčani batrljak je otpao, pa sam bezbrižna bila jer me taj vrag najviše mučioJ.
Ewa se rodila teška 3450 grama i dugačka 50 cm. Sad smo doma, fino papa mamino mlijeko, idemo u šetnje i volimo se.
Djeca su najljepša i najvrednija stvar u životu. A tajna života sa svakim je rođenjem sve veličanstvenija. Biti mama, pak, najodgovornija je ali i najposebnija uloga žene. Kao, naravno, i biti tata za muškarca.
Ewa, volimo te.